Domaće opanke s prepletom od opute radili su nekad vještiji muškarci, jer je za obuću bila velika potreba; ukućani su ih nosili pri svakodnevnim poslovima. Tako je bilo sve do nekoliko godina poslije II. svjetskog rata kada su ih istisnuli jeftiniji tvornički proizvodi.
Opanke su izrađivali najčešće zimi, u vrijeme oko Božića ili u jesen iza Svih Svetih kad bi jenjali najvažniji poslovi.
Sirovina za opanke je najčešće bila usoljena goveđa koža s dlakom te usoljena i obrijana ovčje koža rezana na uske trakove za prepletanje. Za poplat se rabio i koram, kvalitetnija štavljena koža koja se kupovala na "faše" (jedna faša za tri para opanka). Alat i pribor bio je vrlo skroman: uz oštar nož za krojenje poplata i rezanje trakova opute (uski trakovi opute), rabilo se još i bušilo, "prljak", zašiljen tvrdi štapić lopočike, dok je gozdeni "prljak" bio rjeđe u uporabi. Goveđa koža krojila se bez ikakvog modela, onako od oka, u obliku ovala, jednako za desnu i za lijevu nmogu, a krojilo se na podmetnutom panju ili na čemu sličnom i prikladnom. Tako iskrojeni su se dalje obrađivali.
Džon opanka se brzo oštećivao. za krpanje opanaka stavilo s es unutarnje strane komad čvršće tkanine, a onda s eizvana pomoću prljka i opute krpalo na način kako se krpaju vunene čarape. Da opanak bude uvijek mekan, valjalo bi ga, da se ne skori,mazati talogom maslinova ulja, "murkom". Tako njegovan opanak mogao s enositi 5-6 mjeseci (iz Pašmanskog zbornika, 1987.).