Kolešće je nakošeni plato u centru mjesta istovremeno i mjesto okupljanja, razgovora, plesa, ali praktična namjena je bila prikupljanje kišnice. Seoska cisterna (gusterna) izgrađena je početkom 20. stoljeća. nalazi se u centru mjesta, ima veliki plac za priukpljanje vode i podzemna betonska spremišta kapaciteta 500 tona. (iz Tkon kroz povijest, dr. Kažimir Pribilović). Tijekom jeseni, zime i dijela proljeća bila je otvorena i zadovoljavala potrebe za domaćinstva, dok je ljeti bila zatvorena i koristila se svaki drugi dan u količini jedan kaba (vedro) po obitelji. Kada je bilo potrebno žene su pješice išle na Ćokovac i uzimale vodu iz samostanske gusterne pa je kablima na glavi nosile kući u Tkon.
Na Kolešću je bunar izvorske vode koji je prisutan od davnina i koju je koristilo cijelo mjesto. Zato je to i mjesto za razgovore, susrete, upoznavanja, komentiranja.
Svakoga blagdana, nedilje, igralo se „naško kolo“. U kolu su se zagledivali, namigivali, potajno se dogovarali za ljubav. Čim bi se momak uvatija u kolu do nike divojke, starije žene ke su promatrale sa zidića bunara već su znale da će on nju brzo zaprositi. Tako svake sedmice do udaje. Poslije kao muž i žena nastavljali su igrati sve dokle su mogli. Ali bez obzira koliko se igralo i pivalo, trajalo je do zvona „zdrave Marije“. Kad zazvoni zvono ni bilo čekanja, svaka cura je trčeći pošla doma. Kakva sramota bi bila da bi ostala vani kad se smrkne.
(Iz: Radica-Rada Vrančić: Priče s kunjskog žala)