Još u davnoj prošlosti, kada su ljudi zaplovili van granica rodnog kraja na otvoreno more – zbog straha od nepoznatog, nevera, različitih pogibelji koje su vladale na moru i havarija, a u težnji da se sačuva vlastiti život, posada i brod – pribjegavalo se raznim predradnjama kako bi se osigurala mirna plovidba i sretan povratak kući.
U tu se svrhu još u najranije vrijeme tražila pomoć od različitih božanstava, kojima su se prinosili darovi, a nakon što je prevladalo kršćanstvo, glavni sveci zaštitnici pomoraca postali su Blažena Djevica Marija i sveti Nikola, uz kojeg je vezan pojam vatre sv. Nikole, odnosno sv. Elma. To je pojava koja je raspaljivala maštu pomoraca, a zbivala se u jakim olujama na moru kada je dolazilo do električnih pražnjenja nad vrhovima jarbola, na užadima i jedrima brodova. Takva vatra se u prošlosti smatrala zaštitničkom. Kao svjedočanstva ostale su zavjetne slike koje su najčešće vlasnici brodova naručivali kod umjetnika s prikazom vlastitog jedrenjaka i likom Gospe. Također je bilo mnogo primjera gdje je na slici bio ispisan i tekst događaja, ili određena molitva kao zahvalnost. Apotropejsku ulogu imale su i pulene: najčešće drvene skulpture u obliku ljudskog lika, a ranije i životinjske figure, koje su se postavljale obično na pramcima.
Pulene su u svijesti i vjerovanju pomoraca djelovale zaštitnički, kao obrana od zla. U ranijoj prošlosti isticanje pulena na pramcu često se nazivalo božanskom zaštitom